Svim sretnim dobitnicima čestitamo!  Oko načina preuzimanja nagrada dobitnike ćemo obavijestiti telefonom ili e-poštom. 

Natjecateljski program 63. Pulskog filmskog festivala:

HRVATSKI PROGRAM

Hrvatski film
Generacija '68, red. Nenad Puhovski, Ministarstvo ljubavi, red. Pavo Marinković, Narodni heroj Ljiljan Vidić, red. Ivan-Goran Vitez, Pomutnje, red. Lana Kosovac, S one strane, red. Zrinko Ogresta, Sve najbolje, red. Snježana Tribuson, Trampolin, red. Katarina Zrinka Matijević

Manjinska hrvatska koprodukcija
Dobra žena, red. Mirjana Karanović, Houston, imamo problem!, red. Žiga Virc, Lazar, red. Svetozar Ristovski, Puni udar, red. David Verbeek, Trema, red. Yorgos Zois, Vrapci, red. Rúnar Rúnarsson

MEĐUNARODNI PROGRAM– DUGOMETRAŽNI FILM
Aloys, red. Tobias Nölle, Chevalier, red. Athina Rachel Tsangari, Evolucija, red. Lucile Hadžihalilović, Gora, red. Yaëlle Kayam, Između mora i kopna, red. Carlos del Castillo, Kaili blues, red. Gan Bi, Nezakonito, red. Adrian Sitaru, Odsanjani, red. Ruth Beckermann, Plaćenik, red. Sacha Wolff, Pristanište, red. Måns Månsson, Sisavac, red. Rebecca Daly, Sve što dolazi, red. Mia Hansen-Love, Tramontana, red. Vatche Boulghourjian

HRVATSKI PROGRAM – KRATKOMETRAŽNI FILM
Belladonna, red. Dubravka Turić, Cvijeće, red. Judita Gamulin, Djevojke, red. Luka Galešić, Fantastična, red. Ivan Sikavica, Govorna pošta, red. Leo Vitasović, Hana, Hano, Hanice, red. Marko Bičanić i Karlo Vorih, Igra malog tigra, red. Jasna Nanut, Nas dva, red. Andrija Mardešić, Nedjelja, red. Goran Dević, Negdje, red. Katarina Radetić, Piknik, red. Jure Pavlović, Priče iz bijele sobe, red. Silva Ćapin, Ritki zrak, red. Šimun Šitum, Šetač, red. Filip Mojzeš, Vanjski igrač, red. Luka Čurčić, Zvjerka, red. Daina Oniunas Pusić.

PROGRAM SUSJEDI I PRIJATELJI
Chevalier, red. Athina Rachel Tsangari, Dobra žena, red. Mirjana Karanović, Houston, imamo problem!, red. Žiga Virc, Lazar, red. Svetozar Ristovski, Lili i magični biser, red. Anri Koulev, Nezakonito, red. Adrian Sitaru, Ni u snu, red. Petr Oukropec, Odsanjani, red. Ruth Beckermann, Puni udar, red. David Verbeek, Trema, Yorgos Zois, Vrapci, red. Rúnar Rúnarsson.

STUDENTSKI PROGRAM
10:34 za Beograd, red. Ioana Grigore, Autobus, red. Samet Yalçın, Bijeli slonovi, red. Todor Dimitrov, Buntovnica Ana, red. Klemen Berus, Da se mene pita, nikad ne bih otišao, red. Marko Grba Singh, Dan kada sam pokušao živjeti, red. Alin Barbir, Indonezija, red. Daria Blažević, Iznova, red. Ema Muc, Jedna noć, red. Strahinja Savić, Krošnje, red. Filip Heraković, Ljubav, red. Boya Harizanova, Male ribe, red. Maja Križnik, Pogledi zatvorenih očiju, red. Dora Filipović, Prije nekog vremena, red. Stela Pelin, Razgovor s Alice, red. Sandra Isabela Țenț, Tetovaža, red. Ahmet Bikiç, Za Anu. Tvoj Djed Božićnjak, red. Mirona Radu, Zauvijek, red. Monika Rusak, Zimi, red. Alina Olariu.

PROGRAM PULICA
Baletani, red. Kenneth Elvebakk, Kad je Marnie bila ovdje, red. Hiromasa Yonebayashi, Lili i magični biser, red. Anri Koulev, Maligangster, red. Arne Toonen, Prorok Halila Džubrana, red. Roger Allers.

1. NAJBOLJI FILM - PROGRAM PULICA
Publika je u Programu Pulica dodijelila:
- diplomu za najbolji dugometražni film filmu Mali gangster, redatelja Arnea Toonena.

2. NAGRADA OCJENJIVAČKOG SUDA STUDENTSKOG PROGRAMA
Ocjenjivački sud: Daniel Kušan, filmski i televizijski režiser (predsjednik Ocjenjivačkog suda), Chris Auty, voditelj Odsjeka produkcije Nacionalne filmske i televizijske škole u Londonu i Daniel Rafaelić, povjesničar filma i filmski kritičar (članovi Ocjenjivačkog suda)
-dodijelio je diplomu filmu Ljubav, redateljice Boye Harizanove.
Za dostignutu zrelost pri stvaranju tople i dirljive priče o najvažnijim ljudskim emocijama.

Ocjenjivački sud želio je naglasiti s posebnim priznanjem glavnu glumicu filma Buntovnica Ana, Luciju Tratnik.

3. NAGRADA ZA NAJBOLJI KRATKI FILM - HRVATSKI PROGRAM
Ocjenjivački sud: Daniel Kušan, filmski i televizijski režiser (predsjednik Ocjenjivačkog suda), Chris Auty, voditelj Odsjeka produkcije Nacionalne filmske i televizijske škole u Londonu i Daniel Rafaelić, povjesničar filma i filmski kritičar (članovi Ocjenjivačkog suda)
- dodijelio je diplomu za najbolji kratki film iz Hrvatskog programa filmu Cvijeće, redateljice Judite Gamulin.
Za izvrsno redateljsko vođenje glumaca i gledatelja kroz kompleksnu i osjećajnu priču.

4. NAGRADA OCJENJIVAČKOG SUDA PROGRAMA SUSJEDI I PRIJATELJI
Ocjenjivački sud: Călin Peter Netzer, redatelj (predsjednik Ocjenjivačkog suda), Ivan Ostrochovský, producent i redatelj i Mia Pećina, producentica (članovi Ocjenjivačkog suda) dodijelio je
- diplomu za najbolji film filmu Nezakonito, redatelja Adriana Sitarua.
Za uspjeh postignut u prikazivanju jedinstvene obiteljsko psihološke teme na inovativan način, pogotovo s obzirom da je svaka scena snimana samo jednom, te je za polovicu glumaca ovo prvo pojavljivanje na filmu.

Ocjenjivački sud želi naglasiti s posebnim priznanjem film Houston, imamo problem!, redatelja Žige Virca.

5. NAGRADA OCJENJIVAČKOG SUDA MEĐUNARODNOG PROGRAMA
Ocjenjivački sud: Ivona Juka, redateljica (predsjednica Ocjenjivačkog suda), Stevan Filipović, redatelj i montažer, i Gaby Babić, direktorica Wiesbadena (članovi Ocjenjivačkog suda)
Zlatna arena za najbolji dugometražni film dodjeljuje se filmu Nezakonito, redatelja Adriana Sitarua.
Koji bez propovijedanja ili biranja strane propituje moralno i zakonito kroz složene obiteljske odnose, iskreno prema društvu u kojem je nastao.

Međunarodni žiri dodijelio je posebno priznanje filmu Tramontana, redatelja Vatchea Boulghourjiana.
Koji pronalazi dobrotu na složen način i pokazuje da ponekad život donosi neočekivanu vizuru.

6. NAGRADA HRVATSKOG DRUŠTVA FILMSKIH KRITIČARA
Nagrada OKTAVIJAN dodjeljuje se filmu S one strane redatelja Zrinka Ogreste s prosječnom ocjenom 4,28.

7. NAGRADA PUBLIKE ZLATNA VRATA PULE
Publika je, glasovanjem za Hrvatski program prikazan u Areni, dodijelila nagradu Zlatna vrata Pule filmu Lazar redatelja Svetozara Ristovskog s prosječnom ocjenom 4,89.

SVE NAJBOLJE (r. Snježana Tribuson) 4,42
HOUSTON, IMAMO PROBLEM! (r. Žiga Virc) 4,57
MINISTARSTVO LJUBAVI (r. Pavo Marinković)  4,52
LAZAR (r. Svetozar Ristovski) 4,89
NARODNI HEROJ LJILJAN VIDIĆ (r. I. G. Vitez) 3,96
S ONE STRANE (r. Zrinko Ogresta) 4,41
DOBRA ŽENA (r. Mirjana Karanović) 4,21
OSLOBOĐENJE SKOPLJA (r. Rade Šerbedžija i Danilo Šerbedžija) 4,50
VRAPCI (r. Rúnar Rúnarsson) 3,92
ŽIVOT JE TRUBA (r. Antonio Nuić) 4,32
TRAMPOLIN (r. Kristina Zrinka Matijević) 4,13

8. ODLUKE OCJENJIVAČKOG SUDA HRVATSKOG PROGRAMA
NAGRADE OCJENJIVAČKOG SUDA HRVATSKOG NATJECATELJSKOG PROGRAMA

Ocjenjivački sud: Sanja Vejnović, glumica (predsjednica Ocjenjivačkog suda), Bruno Kragić, ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Labina Mitevska, glumica, Hrvoje Mršić, filmska montaža, Donald K. Ranvaud, producent (članovi Ocjenjivačkog suda)

HRVATSKI PROGRAM – MANJINSKA HRVATSKA KOPRODUKCIJA

1. Zlatna arena za najbolji film dodjeljuje se filmu Dobra žena redateljice Mirjane Karanović.
Film je impresivno debitantsko djelo koje dramski snažno i kroz niz dojmljivih glumačkih interpretacija problematizira odnos istine i emocije.
2. Zlatna arena za režiju dodjeljuje se za film Vrapci, redatelja Rúnara Rúnarssona.
Zbog suverene režije koja umješno i precizno spaja oporost ugođaja i priče s lirskim trenucima.
3. Zlatna arena za glumačko ostvarenje dodjeljuje se Vedranu Živoliću za ulogu Lazara u filmu Lazar redatelja Svetozara Ristovskog.
Za glumačku interpretaciju koja diskretno ali snažno iskazuje unutarnji nemir lika.

HRVATSKI PROGRAM – HRVATSKI FILM

1. Nagrada Breza za najboljeg debitanta dodjeljuje se Renati Pokupić za ulogu Brankice u filmu Sve najbolje redateljice Snježane Tribuson.
Za lakoću i spontanost kreacije kojom je ostvarila iskorak u medij filma.

Julius Meinl kava se pridružuje nagradi Breza za najboljeg debitanta po prosudbi Ocjenjivačkog suda 63. Pulskog filmskog festivala u iznosu od 7.000 kn.

2. Zlatna arena za oblikovanje zvuka dodjeljuje se Martinu Semenčiću i Ivanu Zeliću za film S one strane redatelja Zrinka Ogreste.
Za zvučnu kulisu koja nenametljivo podupire atmosferu filma.

3. Zlatna arena za masku dodjeljuje se Slavici Šnur za film Narodni heroj Ljiljan Vidić redatelja Ivana-Gorana Viteza.
Za masku koja je u rasponu raznih transformacija dosljedno pratila redateljeve zamisli.

4. Zlatna arena za vizualne efekte dodjeljuje se Saši Budimiru, Ratimiru Rakuljiću i Ladu Skorinu za film Sve najbolje redateljice Snježane Tribuson.
Za vizualne stilizacije koje efektno uvode u priču.

5. Zlatna arena za kostimografiju dodjeljuje se Ivani Zozoli Vargović za film Sve najbolje redateljice Snježane Tribuson.
Za podjednaku umješnost u kreaciji kostima snažne vizualne melodrame kao i onih iz raznih životnih situacija.

6. Zlatna arena za scenografiju dodjeljuje se Željki Burić za film Sve najbolje redateljice Snježane Tribuson.
Za širok spektar raznovrsnih ambijenata koji efektno sudjeluju u tvorbi jedinstvenog ugođaja filma.

7. Zlatna arena za glazbu dodjeljuje se Rundek Cargo Triu za glazbu u filmu Generacija '68 redatelja Nenada Puhovskog.
Za glazbu koja nostalgično i nenametljivo uvodi gledatelja u vrijeme o kojem film pripovijeda.

8. Zlatna arena za montažu dodjeljuje se Tomislavu Pavlicu za film S one strane redatelja Zrinka Ogreste.
U vrlo skučenoj formi doprinosi dramaturgiji filma, vjerno prateći i unapređujući redateljeve zamisli.

9. Zlatna arena za kameru dodjeljuje se Tamari Cesarec za film Narodni heroj Ljiljan Vidić redatelja Ivana-Gorana Viteza.
Za inovativnu uporabu snimateljskih tehnika koje snažno obilježavaju opći ton filma.

10. Zlatna arena za najbolju sporednu mušku ulogu dodjeljuje se Goranu Navojcu za ulogu Ljube u filmu Sve najbolje redateljice Snježane Tribuson.
Za šarmantnu interpretaciju simpatičnog prevrtljivca.

11. Zlatna arena za najbolju glavnu mušku ulogu dodjeljuje se Lazaru Ristovskom za ulogu Žarka u filmu S one strane redatelja Zrinka Ogreste.
Za uvjerljivu interpretaciju oslonjenu više na sugestiju nego na eksplikaciju.

12. Zlatna arena za najbolju sporednu žensku ulogu dodjeljuje se Teni Nemet Brankov za ulogu Nike u filmu Trampolin redateljice Katarine Zrinke Matijević.
Za dojmljivu interpretaciju tinejdžerice razapete između opresivnog života s majkom i želje za novim životom.

13. Zlatna arena za najbolju glavnu žensku ulogu dodjeljuje se Kseniji Marinković za ulogu Vesne u filmu S one strane redatelja Zrinka Ogreste.
Glumici koja je obilježila ovogodišnju Pulu raznovrsnim ulogama nagrada se dodjeljuje za iznimno senzibilnu kreaciju koja je ključno doprinijela dojmu filma.

14. Zlatna arena za scenarij dodjeljuje se Mati Matišiću i Zrinku Ogresti za film S one strane redatelja Zrinka Ogreste.
Za scenarij koji svojom dramaturgijom postiže visok stupanj uvjerljivosti priče koju dodatno osnažuje nepredvidljivi obrat.

15. Zlatna arena za režiju dodjeljuje se Zrinku Ogresti za film S one strane.
Za režiju koja koristeći sva filmska izražajna sredstva uvlači gledatelja kao promatrača s druge strane u tjeskoban svijet junaka filma.

16. Velika Zlatna arena za najbolji film dodjeljuje se filmu S one strane redatelja Zrinka Ogreste, produkcijske kuće Interfilm, producenta Ivana Maloče.
Film dojmljivog ugođaja neizvjesnosti i postupnog razvoja emocionalne i dramske napetosti koje dovodi do globalne metafore.

Addiko banka dodjeljuje redatelju filma kojemu je Ocjenjivački sud 63. Pulskog filmskog festivala u Puli dodijelio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film Festivala, nagradu u iznosu od 30.000,00kn.

Teleking dodjeljuje produkcijskoj kući najboljeg filma iz Hrvatskog programa po prosudbi Ocjenjivačkog suda 63. Pulskog filmskog festivala paket post-produkcijskih usluga za cjelovečernji film u vrijednosti od 10.000,00 eura.

Zahvaljujemo svima koji su potpomogli organizaciju i realizaciju 63. Pulskog filmskog festivala.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Hrvatski audiovizualni centar, Grad Pula, Istarska županija, Hrvatska turistička zajednica, Turistička zajednica grada Pule, Turistička zajednica Istarske županije.

Sponzori
Hrvatski telekom - Partner Festivala, Arenaturist, Addiko banka, Auto kuća KIA kmag, Croatia osiguranje, Zagrebačka banka, Zagrebačka pivovara, Pernod Ricard, Paprenjak, Teleking, Jamnica i ostalim sponzorima i donatorima te firmama koje su predstavile svoje proizvode.

Glavni medijski pokrovitelji
Glas Istre, Jutarnji list, tportal.hr

Medijski pokrovitelji
Klasiktv, La voce del popolo, Regional Express, Radio Istra, Tv Istra, Tv Nova, KanalRi, Radio Labin i ostali…

Redateljica i scenaristica Bruna Bajić predstavila je film „Modri kavez“, dokumentarac koji je, kako je sama kazala, ''oda moru, pomorcima i obitelji kao maloj ćeliji od koje se danas često prelako odustaje''. Naime, odrastavši s ocem koji je 30 godina bio pomorac, dobro poznaje oproštaje i rastanke i željela je snimiti film upravo o takvom načinu života.

Navela je kako je od stvaranja sinopsisa do dovršetka filma proteklo dvije i pol godine. Premijera filma je bila krajem listopada prošle godine na brodu Marko Polo u Splitu, a pohvalila se i kako je dvanaest dana uzastopce punio dvorane Cineplex kina u Splitu. Film je rezultat uspješne crowdfunding kampanje, odnosno načina prikupljanja financijskih sredstava od strane različitih donatora, i prvi je primjer dokumentarca u Hrvatskoj uspješno dovršenog na taj način. Ključnima su se pokazali snažno vjerovanje u projekt, dobar promotivni video i brojni sastanci i dogovori sa suradnicima. Vrlo joj je bilo bitno naći prave sugovornike sa izraženom komunikativnošću i socijalnom inteligencijom kako bi od njih mogla izvući ono najbolje, a manje se fokusirala na brojke i statistike. Jedan od takvih sugovornika u filmu bio je Jadran Marinković, poznati splitski novinar i voditelj emisije ''Pomorska večer'' na Radiju Split.

Kao najveći problem pomoraca današnjice navela je njihovu dehumaniziranost i eksploatiranost, gledanje na radnike kao na brojke, te nedovoljan iznos naknade za rad s obzirom na njihovu odvojenost od obitelji. S druge strane, postoje mnoge lijepe stvari koje su proizašle iz bavljenja ovom temom, kao što su stvaranje povezane online zajednice na Facebook profilu filma (https://web.facebook.com/modrikavez), tiskano izdanje memoara sa snimanja koje se zasad može naručiti samo online (s napomenom da će uskoro izaći i engleski prijevod), a do Božića je u planu i realizacija knjige s pričama za laku noć za djecu pomoraca.

Barakude

Na posljednjoj press konferenciji 63. Pulskog filmskog festivala redatelj Peter Radovich, producentica Mirjana Mia Pećina i tajnik Hrvatskog vaterpolo saveza Renato Živković predstavili su „Barakude“, dokumentarac o hrvatskoj vaterpolo reprezentaciji i njezinom djelovanju nakon Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Redatelj je kazao kako je uvijek htio raditi u Hrvatskoj s obzirom na to da je hrvatskog podrijetla, iako je rođen i živi u Americi. Privatno i poslovno je vezan za sport: počeo je s praksom u televizijskoj kući NBC, danas je kreativni direktor televizijske kuće CBS, a radio je i kao producent Olimpijskih igara. Privatno se bavio nogometom i košarkom, a kako ništa ne zna o vaterpolu, filmom je htio popratiti pripreme, ali i život profesionalnih sportaša u sportu koji nije unosan kao, primjerice, nogomet.

Producentica Pećina je kratko govorila o svom profesionalnom putu – od rada na emisiji za mlade Briljanteen na kojem je shvatila da je više zanima stvaralački i organizacijski rad iza kamere, do profesionalnog života u SAD-u. Sa Peterom Radovichem je već surađivala, i to na Game of Honor, njegovom prvom dugometražnom filmu koji tematizira tradicionalnu godišnju utakmicu između pripadnika američke vojske i mornarice. Taj je projekt zaradio nominaciju za pet televizijskih nagrada Emmy, a osvojio ih je tri. S tajnikom Hrvatskog vaterpolo saveza oboje su se upoznali za vrijeme Radovichevog boravka u Hrvatskoj. Na filmu je dvije godine radilo dvoje snimatelja, a u početku su ih igrači djelomično ignorirali jer su nenavikli na prisutnost medija za vrijeme priprema, ali i u privatnom životu.

S time se složio i i tajnik Hrvatskog vaterpolo saveza koji se nalazio ''između dvije vatre'', odnosno autorsko-snimateljskog tima i igrača kojima je prisutnost kamera remetila dnevnu rutinu, a Pećina je prepričala kako su ih zbog toga u šali optužili za poraz od Crne Gore koji se dogodio nedugo nakon početka snimanja. Nasreću, igrači su se s vremenom opustili i dopustili im ulazak u svoje živote, a rezultat je upravo Barakude.

Film o dvije obitelji bez pretjerane drame i s puno humora prikazat će se večeras izvan konkurencije u pulskoj Areni. Redatelj i scenarist Antonio Nuić o načinu rada na filmu izjavio je: “Gledam kako se ljudi ponašaju i onda dobijem ideju za film”.

Producent Boris T. Matić jako je zadovoljan filmom te smatra da je riječ o prekrasnom “feel good” filmu koji će, siguran je, biti i TV hit. Ksenija Marinković, kojoj je ovo šesti film prikazan na ovogodišnjoj Puli, rekla je da voli igrati u svim žanrovima jer joj promjena uvijek dobro dođe. Uz to, našalila se, najbitnije joj je redovito plaćanje. Ipak, priznala je kako bi joj sad trebalo barem dvije godine da odmori od snimanja i posloži dojmove. Međutim, ova neumorna glumica već dogovara angažman za idući film. Bojan Navojec na Puli se pojavljuje u pet filmova i smatra da unatoč tome nije ni dokoljena svojoj kolegici Kseniji. Iva Babić u ovoj komediji ima, kako sama kaže, lepršavu ulogu, a čitavo joj je iskustvo rada na filmu, posebno uz Navojca, bilo fantastično.

Ovaj je pozitivan film sniman u dva djela, prvo onaj zimski dio, a četiri mjeseca poslije i dio sa svadbom što je, kako je ispričao Matić, bilo vrlo komplicirano. Suze svih aktera na filmu koje su se dogodile pri završetku snimanja govore o tome kako im je bilo lijepo i emotivno raditi na ovom filmu.

Film redateljice Katarine Zrinke Matijević “Trampolin” u pulskoj Areni s početkom u 23 i 30

Jedan, po tematici sasvim drugačiji film, drama “Trampolin”, predstavljena je na konferenciji za medije na kojoj je redateljica Katarina Zrinka Matijević rekla da je na njemu radila tijekom sedam godina. Film govori o obiteljskom nasilju kroz tri priče. Svaka prati po jednu ženu u različitoj životnoj fazi. Glavna glumica, Franka Mikolaci , desetogodišnja je debitantica koja je oduševila svojom glumom. Riječima nije mogla opisati iskustvo snimanja filma koje se, naglasila je, mora doživjeti. Lana Barić, iako igra tešku ulogu imala je lak proces rada, posebno zato jer je priča tako lijepo napisana. Tena Brankov Nemet izjavila je da joj je tema bila bliska jer je i sama prošla nešto slično onome što u filmu njen lik proživljava. Slično je i s glumicom Ninom Violić: “Moja kćer sada ulazi u tinejdžerske godine pa mi je bilo dobro poznato ono što moj lik proživljava na filmu”.

Čitajući scenarij, Frana Maškovića su prolazili trnci, a smatra vrlo bitnim što se film bavio ovom važnom tematikom, još važnije, nudi rješenja. “Radi se o agonijama koje, na žalost, prolaze mnogi i o kojima se mora pričati”, naglasio je. A da ništa nije crno - bijelo i da zlostavljač, kao i žrtva nasilja, ima svoju stranu priče smatra glumica Marija Tadić. Upravo zato ističe da za obje strane treba naći razumijevanje. Film je sniman u jednoj kući s bazenom u kojoj je za vrijeme snimanja filma “Rat u Bosni” boravio Richard Gere, a “luksuznom” lokacijom redateljica je htjela izbjeći stereotipe da se nasilje događa samo u nižim društvenim slojevima.

Treći je okrugli stol 63. PFF-a bio organiziran kao osvrt na 25 godina kinematografije samostalne države. Organiziran od strane Diane Nenadić i Hrvoja Pukšeca, Nenadić je odlučila prebaciti fokus s dominirajućeg diskursa o industriji na onaj o filmu samome i njegovim autorima te ispraviti sliku filmske kritike u javnosti.

Na stolu su sudjelovali, osim spomenutih, i Marijan Krivak, autor na festivalu predstavljene knjige ''Kino Hrvatska'', filmski kritičari Jurica Pavičić i Damir Radić, Bruno Kragić, član uredništva Hrvatskoga filmskog ljetopisa, Ivan-Goran Vitez, redatelj, Danilo Šerbedžija, predsjednik HDFR-a, Miroljub Vučković, predstavnik Filmskog centra Srbije, te Igor Galo, glumac. Raspravu su moderirali Diana Nenadić i Boško Picula.

Nenadić je prvo ponudila kratki i vrlo ugrubo klasificiran pregled hrvatske kinematografije u posljednjih 25 godina, krenuvši od najranijih inicijativa kao što je bio okrugli stol Pulskog filmskog festivala 1995. na kojem je i službeno započeo razgovor o mladom hrvatskom filmu. Sljedećih 5 godina obilježio je porast njegove popularnosti (za to uvelike zaslužan Vinko Brešan) i vraćanje hrvatske publike u kino, da bi 2003. započeo i plasman hrvatskih filmova na prvo tzv. B festivale, a nedugo kasnije i na one najcjenjenije u sporednim kategorijama. Za početak posljednjeg perioda u kojem se trenutno nalazimo, onog velike produkcije i nastavka započetog trenda, Nenadić uzima 2008. godinu koja je, i između ostalog, bila i godina osnivanja Hrvatskog audiovizualnog centra.
.
Pitanje koje je potaknulo diskusiju bilo je ono o postojanju hrvatskog filma kao brenda, odnosno njegova prepoznatljiva identiteta.

„Kinematografije postoje dobre i prepoznatljive, dobre i neprepoznatljive te loše i prepoznatljive. Kriteriju prepoznatljivosti ne treba težiti, no on svakako olakšava plasman na međunarodno tržište“ naglasio je Pavičić te dodao da za uspjeh nacionalne kinematografije, treba balansirati različite ciljeve kao što su inozemna vidljivost, sposobnost lokalne proizvodnje uspješnica i prepoznatljivost.

Njegovo je mišljenje da je hrvatska prepoznatljivost prema vani povećana, no ona i dalje nije senzacionalna. Ono što on također ističe jest činjenica da ta prepoznatljivost nije uvjetovana kvalitetom filma, jer po njemu suvremeni filmovi kvalitativno ne odskaču od onih snimljenih prije 10-ak godina, a postižu veću vidljivost od starijih. Miroljub Vučković se s slaže Pavičićem da ne treba isključivo težiti prepoznatljivosti jer se prepoznatljivost postiže kumulativnošću, a to je nesiguran i neizvjesni put. Jedini je siguran put oslobođenje. Oslobođenje autora i producenata, ali i oslobođenje od teme rata.

Krivak ideju takvog oslobođenja u društvu toliko opterećenog politizacijom smatra utopijskom. On uspješan film tumači kao onaj o kojem se priča i koji otvara brojne teme i po njemu je za hrvatski film najvažnije da se nakon filma otvori medijski prostor za diskusiju koji potom postaje valorizacijski čimbenik. Ivan-Goran Vitez vidi bolji plasman i vidljivost hrvatskog filma na međunarodnom tržištu u Hrvatskoj kao proizvodnom pogonu - treba uložiti u obrazovanju filmskih djelatnika, popularizaciji hrvatskih lokacija te nastaviti s međunarodnim koprodukcijama što će posljedično rezultirati boljim plasmanom cijele nacionalne kinematografije.

Elemente je prepoznatljive poetike unutar hrvatskog filma pronašao Bruno Kragić u društveno utemeljenim filmovima i pokušajima strukturiranih komedija koje jedine, osim dječjih filmova, postižu preko 50 000 gledatelja u Hrvatskoj.

Pavičić se dotiče lokalnih uspješnica i njihovog sporog putovanja izvan granica.

„Ono što svi kolege režiseri i producenti koji su ovdje sobi znaju jako dobro je da danas kad već počinješ raditi film, ti vrlo rano moraš donijeti odluku za koju od dvije publike radiš. Danas je vrlo teško raditi film istovremeno za koji misliš da će biti dobar u lokalnoj sredini, dakle da će biti hit, i da će se u isto vrijeme probiti u 30- 50 festivala u svijetu.“

Na pitanje hoće li hrvatski film ikada dostići željenu razinu prepoznatljivosti bez spominjane politizacije kao osnove, Danilo Šerbedžija to optimistično najavljuje u skoroj budućnosti i u mlađoj perspektivnoj generaciji autora kao što su Sikavica, Jušić i Tarokić.

Velik je prostor u raspravi potom zauzeo razgovor i komentiranja ljestvica najboljih filmova. Nenadić je predstavila rezultate dviju anketa Jutarnjeg lista (one iz 2008. i 2013. godine) te rezultate istraživanja u sklopu 63. Pulskog filmskog festivala provedenim među filmašima i na temelju kojih je organiziran program ovogodišnje Kinoteke. Rasprava se neizbježno dotaknula i teme filma u obrazovanju i nedostatka filmske kulture među mlađim generacijama, kao i nemogućnost njezine institucionalizacije danas.

Nakon kratkog komentiranja i problema distribucije filma te veoma aktualne cenzure današnjih medija, Šerbedžija zaključuje kako je važan faktor uspješnosti jedne kinematografije nezavisnost od politike.

„Ali u isto vrijeme, važno je da država i prepozna važnost filma“ upotpunjuje Ivan-Goran Vitez.

Pulski filmski festival ima svoju dugu tradiciju, staru 63. godine. Iza sjajnih reflektora, raznih događanja i festivalske atmosfere u gradu, pronađu se i neke skrivene priče - nova prijateljstva, avanture, anegdote, smijeh i suze radosnice – pa tako i ljubav. Priča koju vam želimo ispričati ona je o Festivalskoj ljubavi koja je nastavila trajati!

Glavni protagonisti su Reinhold T. Schöffel, direktor Njemačkog saveza filmskih klubova za djecu i mlade i njegova supruga Antoneta Tupeci-Schöffel koja povratak Pulu nikako ne propušta! Koliko je Pula te Pulski filmski festival promijenio njihove živote te zašto se godinama vraćaju još od davne 1988., saznali smo u ugodnom razgoru sa supružnicima Schofeel.

Na 63. Pulskom filmskom festivalu ste u funkciji člana Europske dječje filmske asocijacije, na čemu sve surađujete s Pulskim filmskim festivalom?

Reinhold T. Schöffel: Imamo sastanke odbora na ovom festivalu i sada surađujem sa njima na nekoliko projekata. Pozvan sam da održim neke prezentacije tijekom naših sastanaka. Tanja Miličić, članica Umjetničkog savjeta , također je članica ECFA-e, i zajedno aktivno surađujemo na području europske dječje filmske kulture. I to je sada moja nova poveznica s Pulskim filmskim festivalom. 

Pulski filmski festival smatramo festivalom za sve generacije te se svake godine doista trudimo u Festival uključiti i one najmlađe kroz filmski program Pulica i radionicu Baltazar, kao i one malo starije „mlade“ kroz Dizalicu te radionicu RED. Koje bi bile Vaše sugestije kako bismo idućih godina još više obogatili filmski, ali i popratni sadržaj ovih programa?

Reinhold T. Schöffel: Moram reći da je program za djecu i mlade vrlo dobro selektiran, precizan je i ima regionalni aspekt. Mali je program, nije to pravi „dječji festival“ već se sastoji od nekoliko popratnih programa, ali dosta kvalitetnih. Mislim da je vrlo važno za Pulu i njezine građane, posebno za mladu publiku da budu uključeni u festival, da imaju svoj program. Medijska pismenost i medijsko obrazovanje je vrlo važno, u današnje vrijeme sve važnije. Jako je dobro da, Javna ustanova Pula film festival, pokriva i takva područja i važne teme, te da je uključena i da je dio promocije koje ECFA radi diljem Europe. Važno je promovirati aktivnosti vezane za dječju filmsku kulturu i zahtijevati sudjelovanje mladih na kulturnim događajima.

Kako biste ocijenili programski sadržaj Pulskog filmskog festivala te, nadalje, i cijelu Festivalsku atmosferu koja obuzme grad tijekom Festivalskih dana? Tijekom vaše dugogodišnje karijeri posjetili ste brojne filmskih festivala diljem svijeta, po čemu biste rekli da je Pulski poseban?

Reinhold T. Schöffel: Pulski festival je najopušteniji filmski festival od svih na kojima sam bio dosada! Kada primjerice idete na Cannes ili u Veneciju na festival, atmosfera je dosta „poslovna“. U Puli se možete koncentrirati na film, ali i na sve ostale popratne sadržaje i slobodno vrijeme. Upoznajete nove, zanimljive ljude, susrećete se sa starim poznanicima, uživate u dobrom piću, sve je vrlo opušteno. Ne trebate žuriti, ne trebate trčati i potpisivati ugovore. Atmosfera je vrlo ugodna i biti na ovom festivalu je jako lijepo.

Ovo nikako nije Vaš prvi put u Puli. Kada ste prvi put posjetili Festival?

Reinhold T. Schöffel: Prvi put sam bio na festivalu 1981. Nakon toga sam dolazio svaku godinu za redom do 1989. U to vrijeme bilo je jako lijepo i izazovno dolaziti ovdje jer je u to doba Europa bila podijeljena Željeznom zavjesom. Ja još uvijek srećem na ovom festivalu ljude, prijatelje i poznanike koje sam onda ovdje upoznao. Na primjer, Mike Downey, član umjetničkog vijeća, s kojim sam bio na festivalu 1985. ili 86., ili Zrinko Ogresta, kojeg sam baš sinoć sreo. I sjećamo se zajedno tih vremena. Sada sam na Festivalu s nekim novim pristupom, u svjetlu dječjeg programa. Vremena se mijenjaju sve brže i danas nerijetko roditelji odrede djeci pravac kojim trebaju ići. U moje doba, bilo je suprotno - djeca su govorila roditeljima kuda ići. Zato trebamo djecu i mlade unutar kulture.

Antoneta Tupeci-Schöffel, inače podrijetlom Albanka, s osmjehom na licu i zadovoljstvom također se prisjeća kraja osamdesetih i grada Pule. Ta joj je godina, kako samo priznaje, promijenila život. Na bolje!

Kako ste Vi došli u Pulu i na Festival?

Antoneta Tupeci-Schöffel: Ja sam živjela i radila u Puli, od 1986.-89. S Reinholdom sam se zapravo prvi put upoznala 1988. godine u Puli. Ali te godine kada smo se upoznali nije bilo ništa između nas. Zapravo, on je tada imao drugu djevojku. Došao je s njom u Pulu, na Festival, i ja sam bila njezina prevoditeljica! Sljedeće je godine, 1989., on došao ponovo na Festival – ovoga puta, na svu sreću – i bez djevojke - a mi smo se, sasvim slučajno, sreli dok sam ja na ulici prodavala predmete koje sam izrađivala. Kada smo se ugledali, prepoznali smo se i otišli smo na kavu. Koja je, potom trajala satima… I tada je sve počelo. Te se godine nešto dogodilo u meni i u njemu, osjetili smo to, iako u vrlo kratkom vremenu, u samo nekoliko dana, bilo je jako. Nekoliko dana nakon toga, on je otišao u Njemačku. Ja sam ostala sama, osjećala sam se jako usamljeno, plakala sam danima. Jako mi je nedostajao. Vratio se točno 9. rujna 1989., te iste godine, i odveo me sa sobom u Njemačku. Iako neplanirano, to je bila moja zadnja godina u Puli. Od tada smo zajedno i jako smo sretni što smo se pronašli!

Festival uvijek dovlači različite posjetitelje i unosi u grad poseban romantični ugođaj. Ono postaje savršeno mjesto za ljubav kao iz filmova!

Antoneta Tupeci-Schöffel: Istina, da nije bilo Festivala mi se nikada ne bi upoznali. Festival mi ga je doveo u Pulu, i dao nam mogućnost da se spojimo i započnemo priču koja evo, traje još i danas.

Ovo je jedna jako lijepa ljubavna priča koja se dogodila na ulicama Pule. Kako je danas osjećaj kad dođete u Pulu, posjećujete li je ne samo za vrijeme festivala?

Antoneta Tupeci-Schöffel: Da, naravno. Često provodimo praznike u Puli, ali i po Istri. Lijepo je uvijek sjetiti se našeg početka i mjesta na kojima smo proveli prekrasne trenutke.

Antoneta i Reinhold zajedno su već 27 godina, imaju sina i sretnu obitelj te predivnu priču koja će, kao i Pulski filmski festival, trajati još mnogo, mnogo godina!

Brojna ekipa filma „Oslobođenje Skoplja“ predstavila se danas novinarima na čelu s obitelji Šerbedžija. Naime, film su zajedničkim snagama režirali Rade i Danilo Šerbedžija, a uz Radu na filmu igra i Lucija Šerbedžija.

Riječ je o ekranizaciji poznate kazališne predstave iz 1979. godine koja je osim u Skopju postavljena i u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Zanimljivo je da je kao desetogodišnji dječak, u periodu od 1971. do 1983. godine upravo Danilo u istoimenoj predstavi igrao dječaka Zorana.

Rade je oduvijek imao ideju ekranizirati tu predstavu a kako je u filmu i glumio za pomoć u režiranju obratio se Danilu. Na pitanje kako mu je bilo raditi s Danilom rekao je: „Kao i život s njim, lijepo i dramatično“.

Danilo je ispričao kako mu je Makedonija fascinantna zemlja i zbog živopisnih boja bila vrlo inspirativna za snimanje. S obzirom da se Skopje značajno mijenjalo tijekom godina, u filmu je Bitola poslužila kao Skopje.

David Todosovski igra dječaka Zorana koji je priznao da mu je neke scene bilo teško igrati ali je“ izdržao za dobrobit filma“. Ipak, dječji je priznao da bi kad odraste radije bio nogometaš.

Lucija Šerbedžija snimala je nakon ozljede noge pa joj je u filmu bilo teško hodati: „To je zapravo bilo dobro jer sam bila više koncentrirana na hodanje nego na sam lik, pa sam glumila intuitivno što je uvijek najbolje“.

Silvija Stojanovska je Radina supruga na filmu a značajno je što je u skopskoj predstavi 1979. godine ulogu koju Rade igra na filmu, u predstavi igrao njen otac. Tako je i ona vrlo dobro upoznata s pričom. „Rade je požrtvovno radio na filmu, kao redatelj, glumac te sa svakim glumcem pojedinačno, a nakon snimanja na filmu je još radio do kasno u noć“, ispričala je.

Cijela se ekipa ovoga filma složila da je s obitelji Šerbedžija divno raditi.

„Puni udar“ u Kinu Valli u 19 sati

Art house film „Puni udar“ po mnogočemu je poseban a osim po kontroverznoj tematici poseban je i po tome što je u potpunosti sniman u Hrvatskoj koja „glumi“ Jemen, Nevadu, Brisel te otok usred Atlanskog oceana.

Kako je na konferenciji za medije rekao hrvatski koproducent, Siniša Juručić, film je već uspješno prikazan na mnogim festivalima a iako je na njemu radila hrvatska ekipa redatelj je uspješan Nizozemac, David Verbeek.

Ana Bulajić Črček radila je šminku na filmu i najveći izazov bio joj je istu osobu smjestiti u tri odvojene priče u kojima ti likovi mogu ali i ne moraju biti iste osobe, što je vrlo zahtjevno.

Islandski film „Vrapci“ kao predstavnik manjinske koprodukcije

Islandski film „Vrapci“ inteligentna je drama islandsko - dansko - hrvatske koprodukcije već nagrađivana na mnogim festivalima. Koproducentica Ljilja Osk Snorradottir rekla je kako je tema realna i autentična stoga pomalo teško gledljiva.

Malu, ali upečatljivu ulogu u filmu ima Rade Šerbedžija kojemu je ovo 176 film. „Igram vrlo autentičnu ulogu u ovom filmu sa sjajnim scenarijem i fantastičnom režijom“, izjavio je Šerbedžija.

Hrvatski koproducent Igor Nola najavio je za rujan dolazak filma u hrvatska kina.

Umjesto pod zvijezdama, sinoćnju projekciju filma „S one strane“ Zrinka Ogreste gledali smo pod kapima kiše! Jedno je sigurno, Pula i film se vole i pod zvijezdama i na kiši!

Kao da su Puležani nakon teških sparina i visokih temperatura jedva dočeli vremensko osvježenje koje ih nimalo nije omelo u gledanja filmova na najvećem festivalskom platnu u Hrvatskoj i pod inače zvjezdanim nebom.

Tako je sinoć u pulskoj Areni, usprkos, ali i zajedno s kišom, te uz malu pomoć kišobrana i kabanica, odlučila svima dokazati da je pulska publika, bez obzira na vremenske uvjete, prije svega vjerna Festivalu i ljubavi prema filmu.

Kiša nije omela ni filmsku ekipu „S one strane“ koja je, predvođena redateljem Zrinkom Ogrestom, nakon pulske premijere, spremno izašla na pozornicu , a publika ih je nagradila dugim uzastopnim apaluzom. Koliko je to redatelju Ogresti značilo, bilo je vidljivo iz njegove emotivne zahvale publici.

Kako je kiša, zajedno s vjetrom, munjama i gromovima, bila uporna, Festivalska organizacija ipak je odlučila hrvatsku premijeru filma „Dobra žena“ Mirjane Karanović održati u Istarskom narodnom kazalištu. I opet, uz pomoć dobro pripremljene pulske publike, projekcija je počela točno na vrijeme i pred punom dvoranom Istarskog kazališta.

Najbolju publiku kiša nije spriječila ni da nakon filmova, Festivalski dan završi koncertom nezaobilaznog Darka Rundeka i njegovog Cargo Tria u Circolu, a uživanje u filmovima zamijeni plesom na kiši do sitnih jutarnjih sati!

„S one strane“ je film u kojem ništa nije onako kako se čini. Naime, kako je na konferenciji za medije rekao redatelj i koscenarist Zrinko Ogresta inspiraciju je našao u problemu koji ga već dugo progoni, a to je problem oca i problem krivnje. „To sam dugo nosio u sebi, u međuvremenu sam snimio čak dva druga filma. A u ovom se bavim tom temom koja me toliko intrigirala, odnosom muža i žene, osjećajem krivnje“.

Glavna glumica, Ksenija Marinković smatra blagoslovom što je igrala ovu ulogu: „Ovo je slojevito napisana uloga a opet sam imala prostora u nju unijeti sebe“, izjavila je.

Njezin filmski partner je Lazar Ristovski kojem je rad na ovom filmu zbog tematike bio vrlo inspirativan, a kraj mu je zbog sjajnog obrata u priči bio vrlo iznenađujuć.

Tanja Lacko na filmu je radila scenografiju i kako je ispričala, snimali su u stvarnim stanovima. „Stanove smo dugo tražili, na kraju smo snimali u Martićevoj ulici i u stanovima nismo imali puno intervencija“, rekla je.

Za montažu je bilo potrebno dva - tri tjedna, a zbog dugih kadrova montažer Tomislav Pavlić imao je samo naizgled lak posao.

„Generacija 68“ u Kinu Valli u 19 sati

Ekipa dokumentarnog filma Nenada Puhovskog „Generacija '68“ također se predstavila novinarima. Film je prikaz toga vremena o kojem se do sad malo znalo stoga ga je autor današnjoj mladeži, posebno svojoj obitelji, htio približiti. Kako je na konferenciji za medije rekao, o tom vremenu razmišlja kao o prvoj ljubavi, sentimentalno i nježno.

Govoreći o 68. Puhovski je rekao da su tada puno znali o svemu, puno su čitali i slušali radio nastojeći biti dio nekog svjetskog poretka. Radeći na filmu naišao je na fascinantan arhivski materijal, iz Zagreba i Beograda, a i sam je imao dosta snimki iz toga vremena.

Govoreći o glazbi koju je skladao Darko Rundek, Puhovski je istaknuo kako je on najbolji skladatelj s kojim je ikad radio. Rundek je istaknuo kako je glazbu skladao uz pomoć svojih kolega iz Cargo trija. Film ima dobar festivalski put, a najbolji dokaz da je uspio jest to što ljudi nakon projekcije o njemu razgovaraju.

Film „Dobra žena“ redateljice Mirjane Karanović večeras u Areni

I filmska ekipa filma Dobra žena održala je konferenciju za medije. Mirjana Karanović na tom filmu ima trojaku ulogu - kao redateljica, scenaristica i glavna glumica. Iako se pomalo bojala kako će se snaći u ulozi redateljice, dobro je uspijevala na filmu raditi s obje strane. Iako je rat davno iza nas, brojna su pitanja ostala, a tema ju je toliko zaintrigirala da je o istoj htjela raditi film.

„Razmišljala sam o tome kako bi bilo biti u ulozi žene čiji je muž u ratu počinio zločin“, rekla je na konferenciji za medije.

Glumce za film imala je na umu još dok je pisala scenarij. Isidora Smijonović, Ksenija Marinković, Anđelika Simić i Branka Stojković uz Bojana Navojca predstavili su se novinarima i svi se redom složili kako je rad s Mirjanom Karanović u ulozi redateljice bio vrlo pozitivan. „Godinama me fascinirala brojnim svojim ulogama, no posebno me oduševila svime što je radila na ovom filmu. Bila je i više nego na razini zadatka“, izjavio je Navojec.

Na inicijativu Nenada Puhovskog i Hrvatskog društva filmskih redatelja na čelu s Danilom Šerbedžijom, 11. je srpnja održan okrugli stol Hrvatski film – online!.

Okupljeni su sudionici, uz spomenute i Branka Mitić, tajnica HDFR-a, Diana Nenadić, predsjednica Hrvatskog filmskog saveza, Carmen Lhotka, načelnica Odsjeka za zaštitu i restauraciju filmskog gradiva, Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, Tajana Tomić, voditeljica Samostalne službe za autorsko pravo i zajedničke pravne poslove, Aleksandar Erdeljanović, direktor Arhiva Jugoslovenske kinoteke i Maja Vukić, predsjednica Društva hrvatskih filmskih djelatnika, raspravljali o potrebi i problematici postavljanja mrežne informativne arhive hrvatske kinematografije.

Potreba za ovakvom interaktivnom bazom s pohranjenom cijelom arhivom hrvatskog filma nije samo promocija hrvatskog filma izvan njegovih granica, već i unutar njega samoga. Puhovski ističe kako unatoč brojnim pokušajima takvih online baza kao što su baze Zagreb filma, Hrvatskog filmskoga saveza, Factuma, HAVC-a, Leksikona radija i televizije, ImdbPro-a i brojnih drugih, takve su baze najčešće vrlo površne, a podaci nepotpuni i nerijetko netočni. Upravo se zato naglašava važnost postojanja jedne ovakve baze sa sistematiziranim podacima dostupnima i na engleskom jeziku. Ona bila arhiva podataka o filomovima, no ona bi pohranjivala i sadržaje kao što su vijesti o hrvatskome filmu, video i glazbene inserte, fotografije, plakate te podatke o nagradama i festivalima. Temeljni problemi na koje se nailazi u postavljanju takve baze jesu kriteriji u selekciji filmova koji bi bili pohranjeni u bazi te nedostupnost brojnih podataka zasad dostupnih isključivo u tiskanim medijima. Puhovski postavlja pitanje: Što određuje što je hrvatski film? Redatelj? Producent? Financiranje?

Takva bi inicijativa zahtijevala suradnju Hrvatskog društva filmskih redatelja, Hrvatskoga filmskoga saveza, Hrvatskog audiovizualnog centra, Hrvatske radio televizije te Ministarstva kulture i Europske Unije. Inicijalno bi je financiralo HDFR, a sustavno Ministarstvo, HAVC te Kreativna Europa u okviru potprograma Media.

Diana Nenadić je diskusiju usmjerila i o mogućnosti i potrebi i za mrežnom bazom hrvatskih filmova te o mogućnosti dostupnosti filmova na istoj interaktivnoj bazi, ideji s kojom se sudionici većinski nisu složili zbog nemogućnosti postavljanja svih filmova online te posljedično nejednakom pristupu prema svim umjetnicima pohranjenima na bazi.

Na okruglom je stolu bio upućen otvoreni poziv institucijama koje žele sudjelovati u inicijativi da krenu s konkretnim akcijama: odabirom radnog tijela te prijedlogom i odabirom kriterija za takvu bazu. Šerbedžija je najavio da će DHFR procjeniti budžet za takav pothvat te pokušati osigurati potporu Ministarstva kulture. Okrugli je stol završio vedrim tonom s postavljanjem optimističnog cilja povratka na 64. Pulski filmski festival s beta verzijom ove interaktivne baze.